mundofalusofobija

 

Najvažnije sezonsko, ljetno pitanje je kamo ćeš na more?, kao što je ujesen najvažnije pitanje odakle si se vratila?. Zimsko najvažnije sezonsko pitanje je gdje ćeš za Novu?, a proljetno je, više onako, sezonsko kukanje: Kad će više to ljeto?
I tako, Zagreb živi od sezonskog do sezonskog pitanja, ali jako je važno da na ta pitanja ni za živu glavu ne odgovoriš s ne znam jer tada si i društveno i egzistencijalno pod uskličnikom i upitnikom (!?), pa ja zato stalno kojekuda vrludam da bi, ako baš i ne znam točno reći kamo ću, barem mogla reći da sam se upravo odnekud vratila. A upravo sam došla s Terazija i mogu vam reći da se na tim Terazijama ljudi stvarno svakako ponašaju. Šetaju, kupuju, ližu sladolede, kafenišu, dosađuju se i besciljno tumaraju od izloga do izloga. Skoro pa bih rekla da je slično ko i na Cvjetnom u Zagrebu.
Ali, taman se ja vratim, kadli me zaskoči početak sezone političkih krastavaca koji, eto ti vraga, baš imaju veze s Terazijama. Inače, izgleda da su Hrvati dobili još jednu, petu sezonu - sezonu političkih krastavaca - što mu dođe kao predsezona kiselih krastavaca koja započne nekako u lipnju i penetrira duboko u ljeto... Nema čega tu nema, od vjerskih i državnih marifetluka do gej-prajda... Čak i antifašizam i Blajburg dođoše nekako nablizo... Kako li samo neracionalno zgruvaše toliko tog državotvornog i duhotvornog naslijeđa u taj jadan mjesec lipanj.
Uglavnom, shvatim da su te Terazije ustvari jedna velika metafora, velika barem onoliko koliko su velika metafora i izvjesne Kistanje. To shvatim zahvaljujući gospodinu Ivanu Zvonimiru Čičku, jednom širom cijenjenom hrvatskom političaru, preostatku iz niza onih čiju njušku gledam otkako znam za sebe, a koji su izgleda odlučili da ostarimo zajedno, a koji, ako je vjerovati hrvatskim novinama, reče: «Ovoga ljeta dolazi nam 100 tisuća turista iz Srbije i incidenti nam ne trebaju. Problem je što dolaze mladi iz Srbije koji ne shvaćaju novi realitet, pa se ponašaju kao da su nasred Terazija».
Najprije pomislim - kakva država, takvi i političari, a onda iz čistog milosrđa protumačim to što mu se skotrljalo niz jezik kao ljetno usno-gimnastičko trbuhozborstvo, jer zašto bi se Kistanjce plašilo nekakvim hipotetičkim turistima? Kao da Sarajlije upozoravaš što ih čeka kad im dođu Aboridžini na teferić. Konačno, nakraju mi se prosvjetli da ustvari iz Čička ne progovara političar, nego obični muškarac.
Jer ne govori on o Srbima generalno, nego govori o armiji mladih Srba i njihovim batinama, Srbima kontaminiranim nekakvim opasnim, valjda zavodničkim, terazije-ponašanjem kojim će nas ovaj put prefriganije pokušati osvojiti, dakako opet agresijom, ovaj put još više nekako iznutra...
Ma, možemo li barem preko ljeta ne biti članovi nekog jebenog etničkog krda? Gdje su ona divna galebarska vremena borbe jednoga na jednu, kad se seks nije smatralo pitanjem državnog opstanka?
Zašto baš sad kad smo u iščekivanju da nam Europa otvori neka nova poglavlja, Čičak otvara stara. Dere oderane koze. Kao, jebeš ti i budućnost kojoj prošlost nije u temelju.
A baš kao što je čistuncima sve nečisto, tako je Hrvatima sve strano. I sad kome da bude jasno kako ući u tu Europu, jebem ti Europu, da ti jebem, ako Europa ne uđe u nas? Naravno, privremeno ćemo zanemariti notornu činjenicu da smo mi bili Europa i prije Europe, pa i činjenicu da nema živućeg modernog Hrvata koji ima genetski materijal drito iz stoljeća sedmog. Dakle, da smo mješavina, valjda europska, ali takva mješavina da smo si takvi baš taman pa bi svaka nova kuhača, da ne kažem batina, totalno sve pokvarila.
E, ako su nam muškarci mjerilo za državu, nasukali smo se, gospodo, na teritorijalnost, ili kako bi rekao moj susjed - krivoj batini i dlake smetaju.
Kistanje su naša zadnja crta obrane od Terazija. Krenu Srbi prema Splitu, preko Kistanja, a hrvatine udare u paranoju. Na more, tako plavo i tako naše, navalit će batinaši iz krivog smijera da se biološkiimperijalistički ukrcaju u sto tisuća čednih Hrvatica. Još k tome prilaze straga, da ne kažem odpozadi, šuljaju se, i to baš kad smo raskrilili sve četiri onima koji dolaze sprijeda, da ne kažem od naprijed, sa Shengena. Zamišljaju ricaste hrvatine da će ti turisti njihovim kćerima raditi baš sve ono što oni maštaju da bi radili da su turisti batinaši. Još i gore... I još k tome s krive strane... Pa kako da to čovjeku ne udari na fobiju, specijalnu hrvatsku sezonsku fobiju – plemenitu mundofalusofobiju iliti strah od strane batine od kojeg pate čiste hrvatine.
To je dakle na stvari, a svi ostali izgovori kao: što će nam turisti bez love, ti obožavatelji paštete i bez bove, ili turisti tobože željni kulturne razmjene, samo su ekonomistički alibiji koji skrivaju banalnu mundofalusofobiju. A zna se potegnuti i razornija oružja, kao: što će nama na sunčanje dolaziti neki ljudi potpuno crne kože ili kako li se ne osjete neprikladnima, nedajbože, zalutali ateisti-turisti ili, božemesačuvaj, vegetarijanci.
Dakle, Hrvati kad mogu izbjeći opasnost, prirodno, osjete strah, kad nisu sigurni mogu li izbjeći opasnost, nastupi panika, ali kad su sigurni da opasnosti ne mogu umaći, oni osjete užas... Još kad je riječ o mlječiki, supstanciji štetnijoj i od kulturalne razmjene, osjete čak gađenje. Eto, takva je gradacija hrvatske paranoje.
A sve je to ustvari samo demagogija, najimpotentnija od svih ideologija - demagogija impotencije, pa umjesto da se te naše muškarčine zapitaju nije li bar malo krivice u njima, oni se raspadoše od špekuliranja s kim bi bilo najbezbolnije da nam se cure sparuju, ako se već mora... kao da se mora... i još, recimo, u Kistanjama...
Dancima je, naprimjer, već odavno jasno da im nema pozitivnog nataliteta bez stranaca, a o slovensko-bosanskom natalitetu koji se kliče Sulio da i ne govorim.
Kad su se već i Slovenci pomirili s činjenicom da ih neće nestati ako se ostvare u drugima, dajte se, naše muškarčine, zbrojite ako se već niste u stanju sabrati.