s pisanjem je isto kao i sa sjećanjima, to je sve jedan veliki, lijepi frankestain

"S pisanjem je isto kao i sa sjećanjima, to je sve jedan veliki, lijepi Frankenstein."

Novinarka i spisateljica Stela Jelinčić jedno je od najzanimljivijih lica na našoj književnoj sceni. Njezin prvi roman Korov je samo biljka na krivom mjestu otvoreno progovara o generaciji današnjih tridesetogodišnjaka čije je odrastanje obilježeno Domovinskim ratom, kao i o frustracijama njihovih roditelja te čitavog društva. O tome što je prije bilo, novinarstvo ili roman, novim medijima i knjigama za 29,99 kuna razgovarali smo s autoricom!

Poznata si kao novinarka Plana B i kao književnica. Kako si se počela baviti jednim, a kako drugim?

Ako zanemarim sporadična pubertetska piskaranja, sve je počelo kad sam ponudila neke kratke priče časopisu Fakat koji je Konzor, izdavač kultnog magazina Godine nove, radio s jednom grupom s Filozofskog fakulteta. Izdavaču se svidjela jedna moja priča, a kad me je upitao mislim li se baviti pisanjem, spremno sam mu izložila ideju za roman, ali kojim bih se pozabavila tek kad diplomiram. Tako je to s romanom potrajalo nekoliko godina. A i Plan B je isto nastajao godinama... Ideju "imamo svoj magazin" Boris Ličina i Ana Penović kao urednici i dizajner Ratko Jagodić (Kiosk Studio) dugo su kuhali. Sudjelovala sam otpočetka. Pišem tamo stalnu kolumnu Demode na mode. To je slobodna forma intervjua s neobičnim ljudima koji rade obične stvari ili s običnim ljudima koji rade neobične stvari.

Gdje si pronašla inspiraciju za lik Sofije? Mnogi tvoj prvijenac vide kao (polu) autobiografiju...

Da. To shvaćam kao kompliment jer znači da je lik životno vjerodostojan ako podsjeća na stvarnu osobu. Nažalost, ja nisam Sofija, iako bih to voljela biti, ali bez fige u džepu moram reći da je ona, većim dijelom od mene naslijedila buntovni pogled na svijet, vrijednosni sustav i svjetonazor, kao i obiteljsku povijest. Tako da, iako pojedinosti i faktografija glavne junakinje romana Korov je samo biljka na krivom mjestu nisu potpuno točni nego poprilično izmišljeni i konstruirani, rekla bih da je sve poprilično istinito. Mnoge epizode inspirirane su stvarnim životom, ali gdje moja stvarnost prestaje, a počinje moja mašta nije više ni meni posve jasno. S pisanjem je isto kao i sa sjećanjima, to je sve jedan veliki, lijepi Frankenstein.

Smeta li ti kada Korov je samo biljka na krivom mjestu svrstavaju u chick lit? Smeta li ti općenito što su kritičari skloni većinu domaćih autora svrstati upravo u taj žanr?

Možda su čitajući moju knjigu dolazili u napast da je šutnu u tu ladicu, možda čak i priželjkivali da je tako išamaraju, ali izgleda da se knjiga oduprla niskim strastima. U svakom slučaju, nemam ništa protiv tog žanra kao takvog, ali moja knjiga jednostavno ne spada u taj žanr i to je to. Dakle, bilo bi pogrešno svrstati je u chick-lit, kao što je pogrešno svrstati je u horor ili krimić. Kad me svrstavaju u žensko pismo smeta mi, ne zato što ne volim što sam spisateljica, a ne spisatelj, nego stoga što smatram da žensko pismo ne postoji. Kao što ne postoji ni hrvatski pisac. Pisac je naprosto pisac, nebitno je kojeg je roda ili nacije. Literatura, kao područje intimnog, ne može se dijeliti na žensko-muško ili hrvatsko-englesko, jer unutar ženskog roda ja, mršava crnka, sigurno drugačije pišem od debele plavuše ili od bogate domaćice ili od političarke ili od starije osobe, i tako dalje. Mogla bih nabrajati do besvijesti jer pisanje, kao i druge umjetnosti, u području su intime i kao takve vrlo su osobne, individualne. Što se tiče toga da svaku spisateljicu pokušavaju uvaliti u žensku, chick lit ladicu, rekla bih da se i neki muškarci sasvim odlično snalaze u chick-litu. Ali zaista, za mene bi se moglo reći da sam lit-chick.

U Korovu dosta otvoreno pišeš o seksu. Zar te nije bilo strah ćudorednog progona i inkvizicije? Zašto u državi, u kojoj se i automobilske gume prodaju seksom, svi seks i dalje smatraju tabuom?

Seks je vječna tema, kao i ljubav, kao i rat. Nije kod mene bilo špekulativnog nauma da zavodim čitatelja atributima „seksi knjiga", „seksi literatura" ili „seksi spisateljica", iako ovo zadnje zvuči baš dobro. I tek nakon što su drugi to primijetili, shvatila sam da se doista seks u "Korovu..." provlači kroz svaku epizodu poput neke zaglušujuće buke u pozadini. Ali ta knjiga je o mladim ljudima, likovima u tridesetim i ima li išta logičnije od toga da se seksaju. A što bi me bilo strah inkvizicije i lomače kad sam ja zmaj, a oni ne mogu gorjeti, oni su gorenje samo... A uvijek je dobro otvoreno raspravljati o tim stvarima u ovoj patrijarhalnoj državi u kojoj žena nema pravo na užitak i u kojoj je seks do te mjere tabuiziran da se klince u školi uči da ne koriste kondome. To rade tobože u ime viših ciljeva, a baš je plitko, zdravstveno neodgovorno, poticajno za planiranje obitelji pobačajima, koje onda anatemiziraju itd, itd, itd. Crkva bludi protuprirodno o seksu. Zagovara i njeguje sram, krivnju i grijeh - za neki sofisticirani, apstraktni, protuprirodno suspregnuti užitak je.

Bi li ikada pristala prodavati svoje knjige uz dnevne novine za 29,99 kuna? Što uopće misliš o trendu pretvaranja kioska u „fast food" knjižare u kojima za malo love dobiješ roman, nekad Tolstoja, a nekad lokalnu starletu, kako se zalomi?

Pristala bih, itekako. Ne vrednujem načine prodaje, vrednujem razloge kupnje. Želim živjeti od pisanja, a to da se knjiga prodaje na kiosku uopće nije kompromis. Neka knjiga bude jeftina i neka je nude svugdje. A od toga gdje i kako jedemo važnije je što jedemo. Ima važnijih društvenih pitanja oko kojih je važno imati čvrste stavove. I literarno i građanski, aktivizam treba biti socijalno osjetljiv i odgovoran.

U Planu B radiš prilično nekonvencionalne intervjue (u jednom intervjuu si rekla „rasprave"). Je li ti lakše intervjuirati ili biti intervjuirana?

Ni jedno ni drugo mi nije lako. Važno mi je da se posao obavi ozbiljno i pošteno. Kad portretiraš, a intervjuiraš li onda portretiraš, jednako govoriš i o intervjuiranom i o sebi. Ako su pametna pitanja pola odgovora, ako ti je stalo da se intervjuirani dopadne i sam sebi, ako mu pokažeš da nisi samo bio-tehnikalija u tehnologiji nečijeg prezentiranja, onda vi komunicirate, razgovarate, raspravljate, i naljutite se jedno na drugo ako treba, ali sve u želji da portret bude vjerodostojan. Na kraju krajeva, zar se nije portretist nekad više proslavio od portretiranog... O tolikoj involviranosti u posao govorim.

Blogosfera se i kod nas polako razvija. Je li ti ikad palo na pamet imati blog, umjesto da se gnjaviš s izdavačkim kućama i urednicima? Koliko si sklona forumima, Facebooku, Twitteru i sličnim novotarijama?

Nije mi palo na pamet imati blog, iako volim i čitam neke blogove, i cool mi je to. Nemam vremena za blog, trenutno. Možda jednom. A Face konzumiram svakodnevno... Mislim i dalje ići ukorak s vremenom i pratiti sve što se na IT području događa. To me jednostavno zabavlja... Inače, rad s urednikom i izdavačem bio mi je jedno predivno iskustvo tako da to nikako ne bih mogla nazvati gnjavažom. Sad znam da ulogu urednika i izdavača mnogi ne razumiju. Urednik nije dispečer tekstova, teklić između autora i tiskare. On iskustvom i objektivnošću kakvu autor ne može imati, uočava slaba ili pogrešna mjesta, ubrzava sve procese učenja tog zanata koji se zove literarno pisanje. A izdavač nije samo financijer izdavanja knjige. On brine o svim aspektima knjige kao predmeta, a i tu ima posla koji autor ne može ili ne zna sam obaviti. Radi se i o PR-u, i promociji, i prijevodima, i adaptacijama u druge medije. Može se blogerskim pristupom knjiga lako objaviti u digitalnom obliku, ali što onda... A meni nije bilo stalo da mogu tek reći: napisala sam roman. Sad intenzivno radimo na prijevodima. Potencijalno, roman je dugovječan proizvod makar su mu zvjezdani trenuci kratki.

Misliš li da će internet ikada zamijeniti tisak? Može li brzina interneta zamijeniti romantiku novina?

Sve više mi se čini da tisak, barem u ovom obliku na koji smo navikli, odlazi u PM. Volim brzinu interneta, ali novine nikada nisam doživljavala kao romantične. Mislim da je, kod nas, puno veći problem što je novinarstvo kao profesija dovedeno u pitanje i na njegovom propadanju se uporno svakodnevno radi. Novine jednostavno nisu dovoljno moderne, fotografije i dizajn su kao u prošlom desetljeću, vlasnici medija imaju previše prijatelja među moćnicima, političarima i tajkunima čije želje se onda ispunjavaju, sport i crna kronika su daleko važniji od kulture...

Tko je najviše utjecao na tvoj lik i djelo? Od autora (glazbenih, filmskih, književnih), ljudi u tvom životu, profesora na politologiji...?

Ma, tko bi ih sve nabrojio. Recimo, moje bake i njihove priče, onda naravno devedesete kao godine koje su mi pokazale da je sve relativno i da svaka ideologija danas jest, sutra nije, onda Karlo iz kvarta, pa Satan Panonski, pa Spilbergove Ralje, pa Castaneda i Huxly koji su me nagovorili da probam travu, pa mama i tata koji su me nagovorili da se toga ostavim. Onda, moj profesor Zoran Kurelić koji me nagovorio da završim fakultet, pa moja prijateljica Iva Supić koja me naučila da se može vjerovati kreativnoj strani mozga... Pa Aljoša Antunac, Robert Perišić, Damir Karakaš...

Čitaš li na plaži, u tramvaju, dok gledaš tv?

S obzorom kakva nam je televizija, uz nju je moguće sve raditi.

Kad će sljedeća knjiga i što nam pripremaš za novi broj Plana B?

Ne znam datum i sat, al rodit će se. A za novi broj Plana B, u Demode na mode, prava poslastica - Antonio Nuić plus tema "Kako smo se zabavljali", gdje nam Viktorija R., Jurica Pađen, Zoran Pezo i Dražen Grubišić, govore o šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim i devedesetim krozpure fun. I malo šire.

Borina Kopčić, 07.07.2009. u 13:31; www.fashion.hr